Tišina

                                                             

”Plašim se!”, reče ona. ”Čega mila, zar u ovoj zalagaonici ludila postoji nešto pred čim treba da strepiš, da se plašiš?”, upita je on, dižući pogled u tmurno, novembarsko nebo. Kiša je rominjala. Nije mu smetalo. Godila mu je… Tišina. Mrzio je taj pojam, ali je ipak dozvolio da traje. ”Moja Mala Dragocijenosti, čuvaj dijete u sebi. Pusti nek’ se igra. Ne mora još odrasti. Ne daj da ga zaprlja ovosvjetska nepravda, laž… Ne daj, meni za ljubav. Ne dozvoli da tvoj život postane pozornica na kojoj tuđi ljudi igraju tuđe komade.”, izbacivši riječi iz svojih usta, zagrli ju. Stavila je glavu na njegove grudi. Slušala je njegovo srce.”Radi li?, upita. Klimnula je glavom. Nasmijao se. Tiho, pazeći da je ne ometa pri slušanju. Volio je kad je bila sretna.

 

 

Voljela je kišu. Često je sjedila kraj prozora. Pažljivo dodirivala kapi s unutrašnje strane. Milovala ih. ” Sva nježnost ovog svijeta je unutar nje.”, često je pomišljao. Uvijek ju je pažljivo promatrao. Pazivši da ga ne primijeti. Ali, uvijek ga je primjećivala… eto.

 

Nadam se da će vam se svidjeti! 🙂

1 komentar

Komentariši