Hrpa maštanja…

-Ma hajde, bona, pusti budale.
Uvijek mi je govorila dok su granate i drugi eksplozivi šarali nebo.
Pustila sam ja budale. Al’ budale nikad nisu pustile nas.
Danas ih gledamo na drugim mjestima i u drugim bojama
.

Osjetim miris trešanja. Ljudi mi govore da sam ispalila, da trešnje ne mirišu. Šta vi znate… Meni mirišu i to je tako !
Sve je isto. Gledam ovo moje djetešce kako mirno spava. Smješka se u snu. No, mila, tebe nema. Tebe koja je uvijek bila tu… Deset godina je prošlo. Odnijeli ih vozovi daleko, daleko… No, niko ne šalje vozove po ovu bol. Strašnu bol.

 

 

Sjedila je u nekom bistrou, čekajući autobus za Pulu.
Bilo je baš ugodno. Toplota se sakrila. O, ne… Ne zavaravajte se, tad još nisu bili popularni uređaji za hlađenje. Ma kakvi…
-Jesi li ti jedna od ”nas” ?
Imala je osjećaj da su te riječi bile upućene njoj.
I bila je u pravu.
Jedna od ”njih”…koješta? Pomislila je.
-Ne razumijem vaše pitanje, zaista.
Kretenski su se nasmijali. Obazrivo ih je pogleda

la i ukrivila glavicu malo u desno.
-Pa pobogu, krstiš li se? Kom’ se ti moliš?
Šutila je. Kako glupo pitanje, umjela je pomisliti.
-Hej moji vi… ”Ljubav je moja religija.”
Čudno su je pogledali. I nastavili piti.

I eto, otišao je vozom u Beograd. U kofer je strpao jedno veliko obećenje. A ja u moje džepove hrpe maštanja, snova, nadanja… I jedan mali privješčić za ključeve. Oh, pardon, njegov mali privješčić za ključeve.


Komentariši